Najvažnije je raditi ono što voliš

Da li ste nekada čuli onu čuvenu rečenicu “Ti si previše star/a za to.” ili “Mislim da imaš previše godina kako bi krenuo/la sa…”? Da, rekli bismo da smo se svi makar jednom susreli sa ovakvim ljudima i ovakvim rečenicama. Nigde ne piše da ti sa 30 godina ne smeš da upišeš fakultet, niti da si sa 16 godina previše star/a kako bi naučio/la da plivaš. Verujemo da se slažeš sa nama kako ništa od ovoga zapravo nije zapisano, ali da nam okolina konstantno nameće takozvana “nepisana pravila” koja više donose štete nego dobrih stvari. 

Mi iz Unboxa ipak ne verujemo, niti poštujemo, te imaginarne granice koje su nam nametnute. Volimo da radimo ono što nama prija i kad nama prija. Primer jedne takve osobe iz naše redakcije jeste Petra Petrović. Ona je odlučila da se neće obazirati na to da li ”kasni” ili ipak “žuri” i odlučila je da prati svoj sopstveni sat. Pored toga što voli da čita i da se druži, Petra nam je otkrila i kako se zapravo odlučila da krene sa plesom i studiranjem pedagogije i ako je prema mišljenju ostalih ona već prerasla sve to.

Izvor: lična arhiva

Kako bi te opisali oni koji te poznaju?

Mene smatraju jako odgovornom osobom i nekako sve bitne stvari i obaveze se “uvaljuju” meni jer da, Petra je ta koja će sigurno to da uradi na vreme i kako treba. U meni vide neku odgovornu osobu na koju mogu da se oslone kad god im nešto zareba.

Čime voliš da se baviš i šta su neka tvoja interesovanja?

Volim da plešem. Već dve godine se bavim plesom i to me ispunjava. Kad god nešto radim po kući pustim muziku i nekako mi bude mnogo lakše da sve te poslove završim uz ritam. Sem plesa, obožavam da čitam, da se družim i da budem okružena ljudima, to me pokreće I motiviše.

Spomenula si da se od pre dve godine baviš plesom. Kako si došla na ideju u tako “kasnim” godinama s obzirom da si krenula sa 19, a obično sa treniranjem nečega deca kreću dok su baš mala.

Ples mi je bila želja od uvek, ali svaki put kad sam htela da se pridružim pričali su kako je dosta kasno i kako sam mnogo starija. Međutim jednog leta su bile radionice plesa u oficirskom domu u trajanju od 2 nedelje. Ja sam sedela na keju sa društvom I dobili smo flajer. Svi su bili u fazonu “Petra nije valjda da ćeš da ideš? Neće niko sa tobom od nas, nemoj ni da nas teraš”. Ja kao “Dobro nema problema, otići ću sama.” jer sam stvarno to toliko želela. Tamo sam upoznala nove ljude i lepo smo se družili tih 2 nedelje. Odmah nakon toga sam krenula u potragu za plesnim klubom koji sam ubrzo našla i pridružila sam im se. Korake svako može da nauči, ja sam ih savladala baš brzo. Evo još jedne zanimljive anegdote, ja sam svoju sadašnju koleginicu sa fakulteta upoznala na časovima plesa i odatle se poznajemo i družimo. Ples je pokrenuo mnoga prijateljstva, učinio me srećnom i shvatila sam da nikad nije kasno. Nakon svakog treninga se osećam ispunjeno I fenomenalno.

Izvor: lična arhiva

S obzirom da znam da studiraš pedagogiju, zašto si se baš odlučila za to?

Zapravo ja sam srednju školu završila medicinsku. Do četvrtog srednje sam bila u fazonu “Okej ja ću medicinu, to se meni sviđa.”. Nedelju dana pre nego što je krenula pripremna nastava ja sam otkazala svoje mesto. To je bio period kada sam shvatila da neke stvari ne mogu da gledam i da mi je previše teško. Psihički I emocionalno sam previše senzitivna za neke scene koje se dešavaju u bolnici. Sve do februara nisam znala šta ću da upišem. Mislila sam da ću pauzirati godinu dok se ne smislim. Onda sam shvatila da nema potrebe da gubim vreme i napravila sam listu stvari kojima ne želim da se bavim. Na kraju se sav moj izbor sveo na Filozofski fakultet. Tu sam birala između njihovih departmana i pedagogija mi se učinila kao nešto najbolje. To sam i potvrdila na nedelji departmana za pedagogiju. Svakog dana sam odlazila na radionice gde su nam predstavljali pedagogiju kao nauku. Imali smo različite zadatke, takođe smo imali takmičenje u pisanju članaka za vikipediju. Tada sam shvatila da ja to zapravo volim, to me ispunjava i tu vidim sebe. Krenula sam da spremam prijemni i evo me, ovde sam.

Kada bi ti neko dao 5 minuta na pozornnici pred 100 ljudi i rekao “Reci im nešto što će ih podići i što će ih naterati da shvate kako nikad nije kasno”, s obzirom da si ti iz više navrata to shvatila, šta bi im rekla?

Pre svega da budu iskreni sami sa sobom i da odrede prioritete, želje i ciljeve u životu. Onda da jednostavno traže put za ostvarenje svih tih stvari jer bez toga smatram da je sve ostalo lutanje ili da dolazimo do toga da radimo nešto što ne volimo. To dovodi do toga da mi budemo nesrećni, a i okolina oko nas. 

Izvor: lična arhiva

Petra nam je dokazala da ukoliko pratimo ono što volimo i jasno osluškujemo stvari oko nas možemo doći do rezultata koje smo oduvek želeli da postignemo. U životu imamo mnogo prilika za koje nije bitno koliko godina imamo, pitanje je samo hoćemo li uspeti da ih prepoznamo ili ćemo i dalje dozvoliti da nam drugi govore šta možemo. Nigde ne kasnimo i uvek ima vremena da za sebe učinimo nešto lepo.

Da li si i ti uradio/la nešto za sebe dok su drugi mislili kako je vreme za to davno prošlo? Piši nam u komentarima ili na našem instagramu jer mi iz Unboxa podržavamo i ohrabrujemo ljude poput tebe!

Kako ti se čini tekst?
+1
4
+1
0
+1
0
+1
0
+1
0

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.