Rekla nam je profesorka pa smo se prijavili!

Ako nešto treba da zapamtiš nakon što zatvoriš prozor unbox.rs sajta na svom kompjuteru ili telefonu, to je da je obrazovanje jedan celoživotni proces. Pored sticanja veština i znanja potrebnih da jednog dana uspešno obavljamo svoj posao, svrhe obrazovanja jesu i da nas pripremi da budemo aktivni kao deo građanskog društva i da u nas usadi osnovne vrednosti koje će to isto društvo držati na okupu. Pošto je sve to relativno teško postići u 45 minuta, edukacija se nastavlja i dugo nakon zvona za kraj časa, ali ne nužno potpuno odvojeno od škole…

U slučaju da se pitaš o čemu pobogu to sad trućamo, rećićemo ti – o profesorima! Jeste, tim što nas „muče“, dele domaće kao da su kolači i očekuju da učimo njihov predmet kao da ćemo to da doktoriramo, a ne da samo pokušavamo da završimo razred sa dobrim ocenama i nekim znanjem koje ćemo moći da iskoristimo. Dobro, ne baš o njima. Pričamo o onima koji nas pitaju kako smo jer ih zapravo zanima, koji se trude da nam približe materiju i učine čas zanimljivim, koji nam skreću pažnju na neke zanimljivosti koje bi mogle da nas zainteresuju. Zašto? Jer ako želiš da saznaš gde i kako možeš da učiš #vanškolskeklupe, možeš i treba da ih pitaš!

Pipo učenička kompanija TŠ „Kolubara“ na promociji svog uređaja za kominuciju (usitnjavanje) otpada

Kako bismo te podstakli da pitaš nastavnika/nastavnicu ili profesora/profesorku da li zna za neke edukacije koje se dešavaju po gradu (ili šire, jedna od prednosti onlajna jeste što je skoro sve onlajn😉), ili on/ona organizuje neku takvu edukaciju, Unbox tim je seo da razgovara sa Marijom Simić, profesorkom u tehničkoj školi „Kolubara“ u Lazarevcu čiji se učenici stalno usavršavaju i svoje znanje praktično primenjuju u okviru različitih radionica, predavanja i takmičenja na kojima uvek ostvaruju zapažene rezultate.

Veliki broj mladih veruje da se u njihovoj zajednici ništa ne dešava usled nedostupnosti informacija o neformalnom obrazovanju. Mali broj koji uspe da sazna često odmah otpiše neku aktivnost jer navodno nije za njih ili misle da ne mogu jer im ne ide taj predmet ili ta oblast. Na koji način vi pristupate učenicima koji bi možda bili zainteresovani da se priključe nekoj edukaciji, a stidljivi su da pitaju i naprave prvi korak? Da li su to samo učenici sa peticama kojima već ide Vaš predmet?

Moji đaci nemaju svi petice. Moji đaci su i lošiji đaci, neki imaju dvojke u redovnoj nastavi. Ne selektujemo decu prema tome. Svi koji žele mogu da se uključe u učeničku kompaniju, aktivnost koju ja konkretno organizujem, uz podršku drugih kolega. Ja imam i učenike sa trećeg stepena gde jedva dvojke dobiju. Ali, njima je interesantno ovo i onda oni kreću time da se bave. Imala sam jedne godine u kompaniji učenicu koja je u redovnoj nastavi bila izuzetno lenja, ali inteligentna. Stalno se izvlačila da ne nauči, snalazila se. Prepoznala sam da bi bila super za marketing u kompaniji i pozvala sam je da dođe. Sve je radila, od vođenja profila na mrežama, do prezentacija i flajera. Tako da svako ko želi, daću mu šansu. Možda neko nije zainteresovan za poslovnu ekonomiju, ali ga zanima kako da stekne neke veštine van toga, na primer kako da sutra napiše CV. Mi zajedno učimo sve, pa čak i medije kada kasnije imamo gostovanja. Najbitnije je da imaju energiju i da na kraju imamo taj timski duh gde niko ne štrči, da postoji ta neka sinergija između nas.

Iako se možda čini nemogućim, verujemo da u svakoj školi postoji bar jedan nastavnik ili profesor koji je voljan da uloži dodatni napor kako bi učenicima pomogao da se usmere i saznaju šta sve postoji od mogućnosti. Ukoliko ne znaju već za nekog takvog, na koji način bi mogli da ih prepoznaju? Na koji način učenicima stavljate do znanja da mogu baš Vama da se obrate?

Mislim da je moja misija kao nastavnika da svoje đake odvedem na pravi put i pokažem na koje sve načine mogu svoja teoretska znanja da primene u praksi. Svesna sam da to možda nije slučaj sa svima, nisu sve kolege takve, ali se kod nas ludih kako nas ponekad opisuju prepoznaje taj neki otvoren odnos i iskrenost sa učenicima. Uvek sam tu za njih, u školi i van škole, stalno pričamo i trudim se da im budem dostupna koji god problem da imaju. Šta god treba – tu sam. Pored toga, ako decu podstičemo da rade na sebi, moramo i mi. Od kad sam došla u ovu školu, stalno se i ja unapređujem. Master ekonomije sam, sad sam i master mašinstva i inženjerske informatike. Hoću ja sebe da unapređujem, da sklopim jednu celovitu ličnost. U nastavi se trudim da sve to prenesem. Oni kad kažu profesorka pogrešiću ili šta ako ovo zanimanje nije za mene, mogu da im kažem pa dobro, možeš da promeniš, ali hajde kreni sad ovo pa vidi. Cilj je da mi u jednom trenutku budemo zaokupljeni kao ličnosti i da je u tom procesu u redu čak i da pogrešimo.

Intervju članova učeničke kompanije TŠ „Kolubara“ o uspesima na takmičenjima u 2020. godini😊

Na koji način nastavljate rad sa svojim učenicima nakon kraja jednog ciklusa u kompaniji? Kako oni mogu da nastave da se razvijaju čak i kada više nemaju mogućnost da direktno rade sa Vama u školi? Kako ih motivišete da nastave da rade na sebi i da ovo ne bude jedina njihova aktivnost?

Trenutno radim na tome da otvorimo učeničku zadrugu kako bi svi proizvodi i ideje učenika mogle da se prodaju. Trudim se da kad oni razviju tu ideju i mi to krenemo da radimo oni uzmu taj posao, prenesu ga i sutra to rade sami. To nije moja, to nije školina, to je njihova ideja. Hoću da ih osnažim da samostalno rade i zarađuju na svojim idejama, na trudu koji su uložili u to i u sebe u tom procesu. Ovo treba da im bude odskočna daska za dalje. Kroz zajednički rad želim da ih podstaknem da razmišljaju, koriste mozak da povezuju stvari i koriste prilike koje se javljaju. Nakon što im postavim inicijalno pitanje šta ćemo da radimo ove godine, ja ih pustim i ideje koje tad nastanu ja samostalno nikad ne bih mogla da smislim.

Prethodni period je bio zaista izazovan jer je pokazao šta nam fali u obrazovanju i na čemu treba da poradimo. Sa čime mislite da treba da izađemo iz učionica krajem 2021?

Pre svega sa dobrom žurkom, da možemo da se rukujemo, zagrlimo, družimo i imamo jedno divno veče. Najveća želja mi je da budemo uživo, svi na okupu. Inače sam razredni starešina učenicima četvrte godine i vidim koliko i njima to fali, koliko nam svima treba. Volela bih da sa tim eto izađemo i sa osmehom. Kad imamo to sve nekako dođe na svoje i na dalje je lako.

Ako nešto treba da zapamtiš nakon što zatvoriš prozor unbox.rs sajta na svom kompjuteru ili telefonu, to je da je obrazovanje jedan celoživotni proces. Dok ti učiš od njih, neki nastavnici i profesori se trude da od tebe nauče ponešto. Na takve treba da obratiš pažnju i negde ih markiraš kao osobe od poverenja kad je u pitanju edukacija i razvoj, čak i #vanškolskeklupe. Ovo je samo primer jednog takvog profesora. Da li prepoznaješ neku profesorku Mariju Simić u svojoj školi? Da li si im se obratio/obratila? Planiraš li? Ako do sad nisi, neka ti ovo bude znak.

U međuvremenu, čitamo se😊

Kako ti se čini tekst?
+1
0
+1
0
+1
0
+1
0
+1
0

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.