Zašto ponekad plačemo bez razloga?

Istina je, svima se ponekad desi da smo tužni, da plačemo, ne osećamo se dobro, a to dođe od jednom. Jedan drug mi je rekao: ”Juče sam bio top, bili smo napolju, blejali, u školi sve ok i jutros kad sam ustao, zapravo nisam, bio sam toliko tužan da nisam mogao da ustanem…
Što? To se dešava i meni, a kako sam kasnije saznao i mnogima, pa me je zainteresovalo da istražim.

Prvo da razgraničimo: OK JE PLAKATI I PONEKAD JE STVARNO POTREBNO DA SE ISPLAČEMO, BEZ OBZIRA NA ROD! 

Ponekad je zaista potrebno, i još važnije – to nije, niti bi trebalo da bude nešto sramno, nešto zbog čega bi trebalo da se osećaš glupo, nejako, slabo, snuždeno, ili očajno… U nastavku teksta će biti razmotreni neki od najčešćih razloga za plakanje bez razloga; sve u cilju toga da osvestiš zašto se osećaš tako, da razumeš i (možda uspeš) da pomogneš sebi!

Izvor: Freepik

1. Najčešći razlog zbog kog možda plačeš bez razloga može da bude to da si pod velikim pritiskom, a da toga nisi ni svetan/a!

Možda si samo bezvoljno sedeo/la i odjednom su ti suze krenule. Nije da si bio/la nešto posebno tužan/a, ali plačeš. Zašto? Često nismo ni svesni koliko smo umorni, koliko smo pod stresom i koliko nam je teško.
Što nekad može da bude i potpuno očekivano.
Primer: evo ga kraj školske godine, valja popraviti ocene, ali je i lepo vreme, a ono takmičenje, kad ćeš da pročitaš lektiru, najboljoj drugarici se bliži 18-ti, a obećanje dato u martu za taj porodični ručak je došlo na naplatu, a ona simpatija, ta poruka ti još stoji neotvorena, možda su do sad izašli sa nekim drugim, a ona situacija od pre par godina… i tako dalje, svi smo ovde bili u nekom trenutku i, veruj nam, sasvim je ok da se isplačeš, da vidiš gde si i da razmisliš o daljim postupcima. Daj sebi dan ili dva i onda nastavi punom parom!

2. Depresija ne mora biti dijagnostikovana da bismo osećali njene simptome:

Ovaj tekst nije pisao diplomirani psiholog/psihijatar/terapeut, već osoba koja se zainteresovala za ovu konkretnu temu i o njoj istražila na pouzdanim izvorima na netu, te ako osećaš simptome deresije duže vreme, porazgovaraj sa nekim starijim u koga imaš poverenja, probaj za početak sa školskim psihologom koji te može dalje uputiti.

Ipak, neki od simptoma depresije koji mogu navesti na plakanje jesu: tuga, nedostatak nade, osećaj praznine, krivice za sve što ne valja. Najbolji pokazatelj toga da li si “samo” tužan/a ili bi trebalo da potražiš stručnu pomoć jeste trajanje tih osećanja. Ako se već više od mesec i po do dva osećaš kao što smo gore naveli više od 80% vremena, razmisli da porazgovaraš sa nekim ko je stručan i ko bi mogao da ti pomogne. Važno je razlikovati depresiju od “obične” tuge. “Obična” tuga je kratkotrajnija i posle nekog vremena (do od prilike nedelju dana) se osećaš bolje i možeš da se vratiš svojim svakodnevnim aktivonostima, sa depresijom nije tako. 
Razmisli i o tome.

3. Slično stresu, mnogi ljudi se osećaju anksizno

Anksioznost je po definiciji osećaj “lebdećeg” straha, koji se može iskazati kroz neki iracionalan strah (recimo otvaranje vrata) ili neku fobiju, kao i generalnu zabrinutost. 

Anksioznost se može javiti u svakom trenutku i svakome. Kada se uplašimo, ponekad je sasvim normalno i da počnemo da plačemo. Kada imaš napad anksiznosti, pokušaj da nabrojiš 5 stvari koje možeš da vidiš, 4 stvari kojima možeš da kažeš boju, 3 stvari koje možeš da uhvatiš, opiši kako rade neke 2 stvari koje možeš da vidiš i odaberi 1 stvar od svih vidljivih koju voliš (ili ti je bar više ok od ostalih).  To će ti dati osećaj kontrole nad situacijom, pa polako i nad samim/samom sobom.

4. PMS (kod devojaka)

Tada se dešavaju razne hormonalne promene, usled pripremanja tela za “one dane”, a hormoni, kako znamo iz biologije, utiču na sve, posebno tokom perioda adolescencije. Tako da, možda ima i malo do toga. Ne daj se kraljice, proći će!

5. Prelaženje preko nekog gubitka nema rok!

Za različite ljude, gubitci imaju različito značenje, ovde pre svega mislim na smrt člana porodice ili nekoga do koga ti je posebno stalo, kao i na raskid veze ili prijateljstva. Ovakvim stvarima zna da bude potrebno dosta vremena dok se ne naviknemo da osobe koja nam je toliko značila nema. Probaj svaki put kada hoćeš da razgovaraš sa dragom osobom koja više nije tu da joj napišeš, rukom u posebnu svesku i obavezno zapiši i datum. To ne mora da bude nikakvo formalno pismo gde ćeš ti izneti neke svoje stavove, napiši šta je bilo super u školi, prepričaj taj dobar mim koji si video/la i hteo da podeliš sa njim/njom. I najvažnjije, daj sebi vremena.

Nadam se da smo uspeli makar malo da ti pomognemo sa tim osećanjima i da ćeš se uskoro izvući iz krize. Ako se to ne desi, bilo bi dobro da porazgovaraš sa nekim starijim u koga imaš poverenja (najbolje sa školskim psihologom), ali ponekad i razgovor sa drugom ili drugaricom može da pomogne, da podeliš o čemu razmišljaš i šta te tišti, ako ti je frka da se iz prve javiš nekom stručnom. Ne zaboravi da im naglasiš da ti je potrebno samo da te neko sasluša i pokuša da razume, ne i da ti reši problem.

Iskreno, iako ne znamo kroz šta prolaziš i ni ne možemo da zamislimo kako ti je, verujemo u tebe i tvoju snagu da ćeš iz ovoga izaći jači/jača nego ikada ranije! Ne daj se legendo!

Ako imaš nekih pitanja, misliš da na neki način kroz sadržaj na Unbox sajtu možemo da ti pomognemo, ili bar doprinesemo pokretanju razgovora i edukacije na određenu temu, piši nam! 

Do tada, čitamo se🤗

Kako ti se čini tekst?
+1
43
+1
25
+1
10
+1
2
+1
9

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.